REPCO

izbori su došli i prošli, ostavljajući osjećaj obamrlosti. Iako se strašni "smeđi val" možda nije dogodio, čini se da ovi posljednji izbori još uvijek nose znak nove ere. Jedno pitanje posebno ostaje bez odgovora: kakva je budućnost za ljude koji žive u egzilu u Evropi, nakon izbora na kojima su teme sigurnosti i imigracije bile sveprisutne? Hoće li veliki razgovor biti praćen velikom akcijom?

Nova evropska stvarnost

Iako postoji toliko različitih političkih analiza koliko i politikologa, konsenzus je da je pitanje kontrole migracija imalo veliki uticaj na ishod glasanja, kao i pomeranje Evropskog parlamenta udesno - prognoza koju smo dokumentovali < a href="https://voxeurop.eu/en/2024-year-migration-better-worse/">ranije ove godine.

Za španski dnevnik El Salto, Àngel Ferrero slika sumornu sliku: "Evropska unija je predstavila svoje najgore lice svijetu tokom ovih izbora: kontinent koji ulazi u demografsku zimu, u intelektualna močvara, na čijim obalama živi stanovništvo koje je žrtvu frustracije i ozlojeđenosti koje je krajnja desnica uspjela kanalizirati i kapitalizirati kao niko drugi“.

Eksternalizacija i italijanski model 

Kako krajnja desnica može iskoristiti uticaj koji je stekla na evropskim izborima? Jedna linija razmišljanja je eksternalizacija granica, proces koji je već uveliko u toku tokom prethodnog saziva. 

"EU se nadao da će njegov pakt o migraciji i azilu u EU odobren u maju, moglo bi oboriti vjetar iz jedra krajnje desnih stranaka koje vode kampanju za antimigrantska karta, ali sada bi novoizabrani parlamentarci krajnje desnice možda željeli stroža ograničenja," Joanna Gill piše< /a> u Kontekstu.

„Stranke krajnje desnice će vjerovatno podržati nove sporazume o procesuiranju zahtjeva za azil u zemljama koje nisu članice EU i promovirati dalje jačanje vanjskih granica bloka“, primjećuje Gill, „što zagovornici prava kažu da povećava rizik od nasilnog odbijanja“.

Novoformirani Evropski parlament bi stoga mogao iskoristiti zamah stvoren sporazumima o migraciji potpisanim s Egipat, Tunis, Mauritanija a> i Liban, te tražiti nove saveznike izvan EU. Ovo bi svakako bilo drago Giorgia Meloni, talijanski premijer (Fratelli d'Italia, krajnje desno), čiji je vanjski sporazum sa Albanijom treba da stupi na snagu krajem avgusta 2024. godine, a koja već ima ambicije za Evropska unija da slijedi njen primjer.

"Ovaj sporazum bi se mogao ponoviti u mnogim zemljama i mogao bi postati dio strukturnog rješenja za Evropsku uniju", oduševljen je Meloni uoči glasanja, citira Alessia Peretti< /strong> za Euractiv. "Ovaj sporazum postaje model. Prije nekoliko sedmica, oko 15 od 27 evropskih zemalja, veći dio EU, potpisalo je apel Komisiji, tražeći, između ostalog, da slijede italijanski model. Čak i Njemačka, je preko svoje ministrice unutrašnjih poslova (Nancy Faeser) izrazio interes za ovaj sporazum”, dodao je talijanski premijer.

Federica Matteoni, za Berliner Zeitung, slaže se s ovim izgledima : "Iako cilj još nije postignut, Melonijev model eksternalizacije ispitivanja i obrade azilnih procedura u zemljama koje nisu članice EU više nije tabu u Evropi". Prema Matteoniju, Giorgia Meloni bi mogla vidjeti usklađenost s Ursulom von der Leyen - trenutno favoritom za sljedeći predsjednik Evropske komisije - o pitanju upravljanja migracijama. Ipak, o svemu se tek treba odlučiti.

"Još ne znamo da li će Melonijev plan uspjeti. I u Italiji i u Albaniji, organizacije za ljudska prava kritikuju projekat", ističe Matteoni. "Opozicija u Parlamentu je također kritikovala planove, nazivajući ih populističkim mjerama i upozoravajući na njihovu cijenu, koja trenutno iznosi oko 800 miliona eura, ali se očekuje da će porasti. Opozicioni političari su govorili i o riziku stvaranja 'italijanskog Gvantanama' ". Matteoni ukazuje i na pravne nedostatke projekta, s obzirom na to da evropski regulatorni okvir obavezuje evropske procedure azila da se odvijaju na teritoriji EU.

Šta je sa paktom o migraciji i azilu?

Prepuštanje evropskih granica, slijedeći primjer Italije u Albaniji ili UK u Ruandi, moglo bi se pokazati kao najviše održiv put za Evropsku uniju. Dodirujući pakt o migraciji i azilu - zakonodavni paket dogovoren nakon godina diskusije i koji će stupiti na snagu 2026. - čini se nezamislivim u ovoj fazi. Dalia Frantz, šefica europskih poslova udruženja La Cimade, daje vrijedan sažetak u intervjuu koji je objavio Voxeurop. Frantz nas s pravom podsjeća da evropski nivo nije jedini u pitanju. „Očigledno je da će krajnja desnica moći djelovati i na nacionalnom nivou.“

Zaista, dok bi Evropski parlament mogao biti pozvan da razmisli o daljim ugovorima o outsourcingu u budućnosti, neke države članice su već preuzele to pitanje u svoje ruke. U Poljskoj, ponovna instalacija zabranjene tampon zone na svom granica s Bjelorusija bila je okrugla kritizirala grupa udruženja u otvorenom pismu zamjeniku ministra unutrašnjih poslova i Administracija Maciej Duszczyk, izdavač Krytyka Polityczna. U međuvremenu, Finska se sprema - van vidokruga međunarodne javnosti - da zatvori svoju granicu s Rusijom, u kontekstu povećane "instrumentalizirane migracije", kako kaže Ana P. Santos kaže< /a> u InfoMigrants.

Kako je Ciarán Lawless razgovarano u Pregled štampe objavljen prije nekoliko sedmica u Voxeuropu, novi politički centar se formira, oličen lijevo orijentiranim ličnostima koje se zalažu za jaču kontrolu migracija.

Ako se desnica, ljevica i centar konvergiraju oko bilo čega, to je oko konsenzusa u nastajanju - onog koji neće nestati - o potrebi borbe protiv migracija, dok pitanja o ljudskim pravima i adekvatnosti resursa dodijeljenih za ograničavanje ulaska u Evropu, izgledaju irelevantnije nego ikad.